EKSKLUZIVNO: Ljubav Avde i Olge nije mogao prekinuti ni njezin otac, kraljevski ministar Momčilo Ninčić

Život

Jedna od najljepših i najnadahnutijih ljubavnih priča ikada ispisanih na našim prostorima svakako je ona o velikoj ljubavi Avde Hume (1914.-1983.), narodnog heroja, antifašiste, čovjeka koji će “zasigurno biti upamćen kao jedna od najvažnijih političkih ličnosti Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću” i njegove supruge, Olge Ninčić-Humo, Titove sekretarice i prevoditeljice, kćerke Momčila Ninčića, beogradskog univerzitetskog profesora i ministra u Kraljevini Jugoslaviji.

Veliko djelo

Svjetlo na njihovu nevjerovatnu životnu priču donijelo je objavljivanje drugog izdanja Humine knjige „Moja generacija“ Izdavačke kuće”Vrijeme” iz Zenice, a koja je polučila nevjerovatan interes javnosti.

Među brojnima, ovih dana ju je javnosti preporučio i naš oskarovac Danis Tanović, koji je, kako saznajemo, oduševljen ovim djelom.

Knjiga „Moja generacija“ prvi put je štampana 1984. godine, tek poslije Avdine smrti, ali je voljom tadašnjih komunističkih prvaka Bosne i Hercegovine glasno prešućivana.

Zahvaljujući izdavaču Muameru Spahiću, ovo je njezin novi život. Drugo izdanje „Moje generacije“ dolazi nakon objavljivanja sada već kultnog djela „Muslimani u Drugom svjetskom ratu“ britanskog historičara Marka Attile Hoarea, koja govori o bosanskohercegovačkim muslimanima, Bošnjacima, kao ključnom faktoru uspjeha Titove borbe.

Upravo će Avdo Humo, vođa ilegalnog pokreta otpora u opkoljenom Sarajevu, čiji je dio bio i čuveni Valter, čovjek koji je pripremao zasjedanja ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, biti jedan od ključnih ljudi te borbe i izgradnje moderne Bosne i Hercegovine i Jugoslavije.

Na koncu, kako jednom reče i rahmetli akademik Muhamed Filipović, šta ima pozitivnije i humanije nego osloboditi jednu zemlju i njezin glavni grad od vladavine fašista, a upravo je to djelo generacije o kojoj piše Humo.

U prvom, autobiografskom dijelu Humo pripovijeda o prošlosti svoje porodice, uspomenama iz djetinjstva, svakodnevnom životu te širem društvenom (političkom, ali i privatnom) okruženju u kojem je živio.

U drugom dijelu ne subjektivizira naraciju i gotovo isključivo svjedoči o političkim odnosima i procesima u kojima je sudjelovao. Knjiga obuhvata razdoblje od Humine rane mladosti u Mostaru do jeseni 1943.

Magazin „Azra“ ekskluzivno donosi prvi dio poglavlja “Brak” u kojem Humo autobiografski opisuje sklapanje braka s njegovom Olgicom, kao i izazove koji su se našli pred njima.

Avdo Humo u mladim danima

Pitaj Partiju da se ženiš

– Bila su ratna vremena. Hitler je pregazio zapadnu Evropu i ratovao samo s Engleskom, ali je bilo već jasno da će i pored pakta koji je sklopio sa Sovjetskim Savezom jednog dana i njega napasti kao i zemlje Balkana koje mu se suprotstave. Na Balkanu Jugoslavija je bila prva na udaru. Tako se rat približavao i našim granicama. Olga i ja smo željeli da budemo zajedno.

Kada sam došao u Beograd, Olga mi je rekla da će ona sada roditeljima otvoreno reći da sam ja u Beogradu i da ćemo se vjenčati. Sutradan sam bio kod Ðilasa i ispričao mu kakva je politička situacija u Bosni i Hercegovini. On je prenio i neke direktive Centralnog komiteta, između ostalog, rekao je da Roćko (Rodoljub Čolaković, op.ur.) neće doći u Sarajevo, da imaju s njim drugu kombinaciju i da će ga obavijestiti da dođe u Beograd. Bio sam strašno razočaran. Pokušao sam da diskutujem o tome, ali nije htio. Rastali smo se prijateljski. U podne sam se našao s Radovanom Zogovićem, više iz prijateljskih nego iz drugih razloga. Prvi je počeo, čim smo se pozdravili, da pita.

– Šta ti radi Olga? Viđam ja nju, ali bez tebe.

Kad mu rekoh da je više neće viđati bez mene i da sam došao da je vodim u Sarajevo, on me začuđeno pogleda i upita:

– Kako da je vodiš?

Ispričam mu da ćemo se vjenčati i zajedno otputovati. Pošto je Radovan poznavao malo istoriju naše veze, prvo je upitao kako Olgini roditelji sada gledaju na to, a odmah potom, da li sam s nekim od drugova razgovarao o toj odluci. Što se tiče roditelja, rekao sam mu da stvari stoje kako su bile i ranije, a drugovi u Sarajevu znaju da ću Olgu uzeti za ženu.

– Slušaj – reče – dobro bi bilo da nekog priupitaš iz CK o toj tvojoj ženidbi. Malo je neobična, ti si ilegalac, bolje je da i oni drugi znaju za to. Ako je tebi nezgodno, ja ću da pitam.

Moram da kažem da me je to začudilo, jer nisam mogao pretpostaviti da moram tražiti odobrenje od nekog člana Centralnog komiteta, pogotovo kad su drugovi u Sarajevu znali o tome. Rekao sam Radovanu, ako smatra da treba, može to da učini, ali da ta procedura ne potraje dugo jer mi se žuri. Poslije kraćih razgovora o zagrebačkoj grupi koja se okupljala oko Pečata i o Književnim sveskama, rastali smo se s tim da ga potražim prekosutra.

Fotografija iz partizanskih dana: Ranković, Čolaković i Humo

S Lolom Ribarom i njegovim bratom Juricom našao sam se poslije podne u njihovoj kući, u kojoj smo skoro dva sata najviše pričali o toj ženidbi i sjećali se istorije zgoda i nezgoda u tim odnosima.

Oni su se radovali što Olga ide u Sarajevo, da bi se jedanput normalizovali ti odnosi. Oba su brata bila pred takvom odlukom, Lolo s Bodom Trajković, studentkinjom, a Jurica s Ivankom Cuković, takođe studentkinjom, Olginim drugaricama iz razreda. Vraćajući se u stan, a stanovao sam kod svog strica Hamze Hume, stalno sam usput mislio koga to Zogović od članova Centralnog komiteta iz Beograda može da konsultuje o mom privatnom slučaju i uvijek se misao vraćala na Ðilasa.

Lolom Ribarom i njegovim bratom Juricom našao sam se poslije podne u njihovoj kući, u kojoj smo skoro dva sata najviše pričali o toj ženidbi i sjećali se istorije zgoda i nezgoda u tim odnosima.Oni su se radovali što Olga ide u Sarajevo, da bi se jedanput normalizovali ti odnosi. Oba su brata bila pred takvom odlukom, Lolo s Bodom Trajković, studentkinjom, a Jurica s Ivankom Cuković, takođe studentkinjom, Olginim drugaricama iz razreda. Vraćajući se u stan, a stanovao sam kod svog strica Hamze Hume, stalno sam usput mislio koga to Zogović od članova Centralnog komiteta iz Beograda može da konsultuje o mom privatnom slučaju i uvijek se misao vraćala na Ðilasa.Pa mogao sam i ja to da učinim da sam znao da treba. Radovan mi je zakazao sastanak za prekosutra prije podne kod ing. Nikole Petrovića, praškog đaka koji je bio zastupnik nekih čehoslovačkih firmi. Kada smo se našli, Radovan mi je rekao da je sve u redu.

– Eto, sad si zadovoljan.

Ne znam kakav je posao imao s Nikolom, ali je brzo otišao, oprostivši se sa mnom, čestitavši ženidbu kao da je već svršena. A Nikola je insistirao da još ostanem, mislio sam da želi da mu ispričam sve o Olgi i meni, jer su i on i njegova žena Mara bili upućeni u istorijat naše veze. S Nikolom sam se upoznao još dok sam živio u Beogradu, ja sam nešto sarađivao u časopisu Naša stvarnost, u kojem je i on sarađivao, a imao je veze i sa studentskim pokretom o kulturnoj problematici, i tako je došlo do međusobno dobrih odnosa. Sada sam i njemu ispričao svoje namjere s Olgom.

Po njegovom ponašanju, po njegovim očima, vidjelo se da je raznježen i da mu je drago, pa je i on meni u znak intimnosti ispričao nešto što se u to vrijeme nije moglo ni zamisliti zbog konspiracije. Pričao je da je nedavno bio u Moskvi, išao je na sjednicu Izvršnog odbora Komunističke internacionale, poslat od strane našeg Centralnog komiteta. Iako Nikola nije bio član tog foruma, išao je s njegovim preciznim direktivama. Na sjednici je došao u sukob s nekim bugarskim drugovima koji su prisustvovali, a radili su u Sekretarijatu Internacionale, ali Manuilski i Dimitrov su mu na kraju dali za pravo.

Ne sjećam se sadržine te sjednice, ali se sjećam Nikolinog zadovoljstva koje ga je još držalo zbog uspjeha u misiji. Nikola je još pričao o Moskvi, njenom izgledu, i kao uvijek u to vrijeme kada bi čovjek sreo nekoga ko je tamo boravio, u njoj je bilo sve najbolje. Ako je imao neke kritičke primjedbe, svjesno ih je cementirao u sebi zbog velike nade u Sovjetski Savez kao u zemlju socijalizma i njegove uloge u budućim revolucijama. Činilo mu se da takva zapažanja nisu bitna i da bi, ustvari, dala pogrešnu sliku o Sovjetskom Savezu.

Humina Majka Munta i Avdin sin Dragomir

Na večeri kod Hamze

Tog dana uveče oko 9 sati sjedio sam poslije večere s Hamzom i njegovom porodicom kada neko zazvoni na vrata. Ni oni, ni ja nismo očekivali nikoga. Svako od nas se na svoj način začudio toj noćnoj posjeti. Hamzina žena Anka otvori vrata, na kojima se pojavi Olga. Pomislio sam najgore (sigurno je pobjegla od kuće). Međutim, i Olga, vidjevši uplašenost na našim licima, odmah je prešla na stvar.

– Tata bi hteo s tobom da razgovara. Pred kapijom je Ðura s taksijem, pa ako ti hoćeš, mogli bismo poći odmah.

Sve me je to iznenadilo. Noćni razgovor s roditeljima, i to iznenada. Tog dana poslije podne, kad sam se vidio s Olgom, nije bilo ni riječi o viđenju s njezinim roditeljima. Šta bi taj grom iz vedra neba mogao da znači. Pitam Olgu o čemu će biti razgovor, ona kaže da konkretno ne zna.

– Pretpostavljam o našem venčanju, ali svakako bi trebalo da pođeš, da te upozna, da čuješ njegovo mišljenje i da se on uveri u našu zajedničku odlučnost da se venčamo.

Onda i Hamza i njegova žena navališe na mene da treba da pođem.

– Otac joj je i nikakvog smisla nema da odbiješ poziv.

Na brzinu se spremim i krenemo brat, sestra i ja na Obilićev venac. Olga u automobilu neprestano ponavlja da ni u čemu ne popuštam u pogledu venčanja, da ne pušim dok razgovaramo jer on ne podnosi dim od cigarete. Vrte mi se u glavi razne misli dok se vozimo kolima – kako zadržati dostojanstvo u razgovoru i biti odlučan u svojim stavovima? Na kraju ulazimo u stan na prvom spratu; prolazimo kroz salon koji je u polumraku sa svjetlošću zidnih lampi, noge mi upadaju u meke ćilime, a meni izgleda da taj salon nema kraja jer dugo gazim po njemu, a nikako da skrenemo u radnu sobu gdje će se voditi razgovor. Konačno skrećemo u okruglu sobu, punu svjetla i vidim dva muškarca sjede u foteljama i razgovaraju.

Olgina oca prepoznajem odmah. Prije dvije godine sam bio kod njega s delegacijom Ujedinjene studentske omladine radi intervencije o pohapšenim studentima.

Prosijeda kosa izgledala je još bjelja na svjetlosti i elegantno odijelo na tom srednjovječnom čovjeku davalo mu je ozbiljan i dostojanstven izgled. Drugog muškarca nisam poznavao. Poslije pozdrava Olgin otac je predstavio nepoznatog čovjeka, ljekara dr. Aleksandra Jovanovića. Šta će sada biti, mislim u sebi. Momčilo Ninčić prvi je počeo da govori, izvinjavajući se više tonom nego riječima što je tu prisutan Jovanović.

Olga Ninčić-Humo s ocem Momčilom i kćerkicom Azrom

Rekao je:

– Moja kćerka i vi ste odlučili da stupite u brak. Pre nego što donesete definitivnu odluku želeo sam da čujete od gospodina Jovanovića kakvo je njeno zdravstveno stanje i koliko to stanje dopušta u ovim vremenima rata i teške situacije za svaki narod u Evropi da sada sklapate brak i idete u neizvesnost kada se i mnogo zdraviji i fizički jači nego što je moja kćerka moraju uzdržavati da donose tako ozbiljnu odluku, a da prethodno ne obezbede sigurnost i zaštitu. Evo, neka doktor Jovanović, koji je Olgicu nedavno detaljno pregledao, kaže kakvo je njeno zdravstveno stanje.

Ćutao sam, ali sam odmah osjetio da se vodi diplomatska igra. Jovanović je vrlo ozbiljnim tonom počeo da izlaže koliko crvenih i bijelih krvnih zrnaca kola u Olginoj krvi, kako je to odraz njezine opšte slabosti i narušenog zdravlja i kako ona mora duže ostati u dobroj roditeljskoj njezi pri stalnoj ljekarskoj kontroli, a može se pokazati da joj mir i kućna njega ne poprave zdravstveno stanje, pa bi onda jedino ostalo da ode u neki dobar sanatorijum.

On iz svega toga zaključuje da za sada treba odbaciti svaku pomisao braka dok se zdravstveno stanje ne sanira. Čim je završio, zahvalio sam mu se na iscrpnoj analizi Olginog zdravstvenog stanja, ali sam odlučno podvukao da ne želim s njim diskutovati o našem braku. To je stvar koja se tiče Olge i mene i njenih roditelja. Nastala je mala pauza dok se doktor Jovanović nije sjetio da izjavi:

– Mislim da ja ovde više nisam potreban.

On je poslije toga odmah ustao, vidjevši da ga niko ne zadržava, oprostio se srdačno s Ninčićem, a meni je sasvim konvencionalno pružio ruku, sijekući me ledenim pogledom i nestao. Odmah je poslije doktorovog izlaska inicijativu preuzeo Olgin otac, što mi je sasvim odgovaralo. On je strpljivo i vrlo pomirljivim tonom nastavio ondje gdje je doktor stao, ali u jednoj drugoj formi.

Rekao je:

– Svetska situacija je komplikovana i teška, najveći deo Evrope, sem Velike Britanije, okupiran je, ne zna se šta će biti i s našom zemljom, najbolje bi bilo da se brak odgodi za jednu godinu, valjda će se do tog vremena situacija izbistriti, a i zdravlje Olgičino će se popraviti i tada će se moći razgovarati o braku.

Htio sam ga prekinuti u tom momentu, ali sam se ipak predomislio i pustio da on do kraja iznese svoje mišljenje.

– A sada nema nikakvog smisla, pogotovo što ja znam da ste vi komunista i što svaki čas možete otići u zatvor ili na robiju, a ova će se država boriti svim sredstvima da do vaše pobede ne dođe. Prenaglili ste s tako ozbiljnom odlukom. Vi ste, gospodine, muškarac, lakše možete podneti sve posledice vaših ideja nego moja kćerka. Ona je slaba, nije naučila na teškoće u životu i morate razumeti oca koji brine za nju.

Uostalom, vi niste stvorili ni uslove za egzistenciju jednog braka. Englezi kad svrše studije idu u Indiju i druge kolonije da bi tamo stvorili materijalne preduslove za bračnu egzistenciju kada se vrate u Englesku. Ja vas molim kao otac jednog ženskog deteta, a vi ste zreliji i pametniji i možete da utičete na Olgicu da prihvati moj predlog. I vi ćete jednog dana biti otac, i videćete šta znači ta iskonska želja roditelja da obezbedi srećan život svom detetu.

Vidio sam da je na Olginom licu prisutna uzbuđenost, ali je rekla:

– Moje zdravstveno stanje je isto kakvo je bilo i ranije i nije tačno sve ovo što je Jovanović ispričao. Ono može da bude takvo ako moram i dalje da živim pod vašim pritiskom i suprotstavljanjem svemu onome što za mene znači život. Upravo što je politička situacija takva kako si je opisao, hoću da budem zajedno s Avdom. Volim vas kao roditelje i ubuduće ću vas voleti istom ljubavlju, ali hoću da budem zajedno s čovekom koga volim i s kojim se politički slažem. A što se tiče teškoća koje će novi život doneti, imam ja snage da ih podnesem. Molim te, oprosti mi što ne mogu prihvatiti tvoju želju i bila bih najsrećnija u životu ako bi me mogao u ovom momentu prihvatiti onakvom kakva jesam i da se rastanemo u ljubavi.

Otac ju je gledao ubijenog pogleda kao da je tražio odgovor koji ne bi ni rastužio svojom odlučnošću, a ni odobrio odlučan stav kćerke koja je sjedila kraj njega na kraju divana.

(Oprema teksta je redakcijska/U narednu nedjelju: Avdo i Olga vjenčali su se šerijatski usred Beograda)

Detalj s nedavne promocije knjige „Moja generacija“

Podijeli